Zahvalna sam na ovom danu prepunom novih iskustava za mene.Zahvalna sam na saznanju kolko sam naucila i koliko jos tek ima toga za nauciti. Hvala <3
Ljubav prema sebi je najvažnija ljubav koja postoji.
Ako ne voliš sam sebe kako onda da te drugi vole? Ako sam ukazuješ drugima na svoje mane i nedostatke,kako očekuješ da neko primjećuje ono dobro na i u tebi?
Što se tiče mog putovanja, ono se između ostalog,odnosilo na razvijanju te ljubavi prema sebi.
Uvijek sam bila mirno dijete i nisam nikome odgovarala niti sam se ikad s nekim posvađala.
Šutila sam i trpila u sebi sve što me vrijeđalo . Sad kad sam saznala da sam ja odgovorna za to što me nešto vrijeđa ,spremna sam da to mijenjam. U suštini,postoji par stvari koje me vrijeđaju,mada ja i dalje šutim o tome. Ali ponosno mogu da kažem da sam na veeeliikii dio toga postala imuna. Više me ne vrijeđa mnoogo toga što me prije vrijeđalo.
Kad se samo sjetim da sam na "mrki" pogled mogla da zaplačem ,a sad kad me neko i pogleda "mrko" upitam ga kako je,jel sve ok s njim... Interesantno je kako se odmah izraz lica te osobe promijeni. Tačno vidim da niti jedan taj "mrki" pogled zapravo nije bio upućen lično meni ,već se neko borio u sebi s nečim i ja sam se našla tu kao neko u koga će ta osoba pogledati dok se bori sama sa sobom.
BITI OSJETLJIV- bih ja nazvala manom. Naravno,sasvim je uredu biti osjetljiv na neke stvari,događaje,npr.porodicu ali u granici normale.
Ali biti osjetljiv na svaku sitnicu koja u tom trenutku bas tebi ne odgovara, e to bih nazvala manom.
Sad kad bi me nešto uznemirilo odmah bih tražila razlog tome.
Jučer mi se desila jedna situacija/kontrast koji me uznemirio ,nisam bila sigurna šta tačno osjećam.
I vratilo mi se jedno moje staroo uvjerenje na koje sam bila potpuno zaboravila tako da ga nisam ni mijenjala. Uopšte mi to uvjerenje ne služi,i to sam jučer shvatila,jer dos ad tijekom svog vremena rada na sebi nikad mi se ta emocija nije javila. nisam znala u tom trenutku štaa da radim,emocija me obuzela,u meni je izavala možda nekakvu ljutnju,ljubomoru...pojma nemam,ne mogu definisati taj osjećaj. Pokušala sam da mijenjam fokus, krenula sam izgovarati neke rečenice koje bi mi dizale vibraciju i oraspoložile me,međutim nisam uspjela. Palila sam muziku,okrenula sam kućnim poslovima,ništa!!
Nisam uspjela da se oporavim brzo kako sam to inače radila prije. Onda sam pomislila da možda pokušavam da ignorišem te emocije. I rekla sam sebi "A ne, neću da ignorišem, ne osjećam se dobro zbog te situacije u kojoj sam se zadesila i neću da pokušavam silom da proizvedem neku dobru emociju" I pustila sam da vidim šta će se dešavati dalje. Nisam imala nikakve misli,samo jednostavno se nisam osjećala sretno. Kad bi pokušala o nečemu da mislim,nisam uspijevala,nekako je taj neki osjećaj kružio mojim tijelom,kao da mi je krao svaku lijepu misao,kao da je htio da ostanem bez i jedne misli. Naveče kad su svi zaspali ostali smo tišina i ja . Upalila sam vođenu meditaciju opuštanja i iscjeljivanja. Video traje 25+min ,a ja nisam uspjela da odmeditiram cijelu meditaciju.
ne znam koliko je uspiješno bilo i tih 20min što sam ostala u meditacijskom položaju.
Tokom meditacije tijelom mi je prolazila nekakva struja neki osjećaj totalno ne podnošljiv.Imam potrebu da napinjem i grčim nogu ili ruku ,ili me grč sam hvata.
Meditaciju sam prekinula u 20toj minuti i krenula se zahvaljivati na svemu što mi je tad padalo na pamet i tako sam utonula u san.
Danas je bilo prisutno dosta te emocije od jučer , ali mnogo je bolje nego jučer.
Mnogo bolje se osjećam ,mada još uvijek u jednom trenutku ,kad bi me neko pitao o čemu razmišljam ja bih rekla ni o čemu,,jer zaista nemam nikakvu misao. Dođe i prođe poneka misao ali se ne zadržava.
I nakon svega ovoga, toliku potrebu sam imala da se isplačem,što i jesam. I mnogo mi je lakše nakon toga.Čak sam i shvatila da dugo nisam izgovarala niti meditirala o ljubavi prema sebi. Mislim da mi to fali. Mislim da sam se nekako ,u moru svega ovoga ,malo zapostavila na tom polju.
Sve je onvo i vezano za ljubav prema sebi,ali opet fale mi te neke afirmacije koje su namijenjene baš za lubav prema sebi.
Razmišljala sam baš malo prije nego sam počela da pišem ovaj post, o tome kako mnogi ljudi koje poznajem nisu zadovoljni sobom, i ne vole sebe . Smeta im kakvu kosu imaju,kakvo lice,kakvo tijelo..i slično..
Došla mi je ideja o tome da napišem nekoliko riječi ,ohrabrujućih riječi ,za one koji se iz nekog razloga ne sviđaju sebi.
Ja sam bila nekad osoba koja se nije sviđala sebi, danas to više nisam.
Danas sam sebi najljepša i uopšte me ne zanimaju tuđi komentari na moj izgled,oblačenje,šminku niti bilo šta drugo. Zato bi htjela napisati nešto više o tome ,kao jedan ili više postova o toj temi.
Jednom sam počela takav post da pišem ali sam ga obrisala. zašto,pojma nemam a bio je mnogo dobar,mnogo ohrabrujući za svakoga ko je i jednom pomislio da kod njega nešto ne valja...
Naslov posta "Ljubav prema sebi" ću da ostavim,iako nisam zamislila da će ovaj post biti ovakav kakav je,mislila sam pisati malo moje mišljenje i poneku afirmaciju i upotpuniti to nekim kratkim primjerom,ali neka ostane ovako kako je. I ovako se spominje ljubav prema sebi ,ja je vidim,a vjerujem da i vi iz mojih riječi možete izvući poentu .
Ja vam želim samo još reči da uvijek,u bilo kakvom stanju da se nalazite,UVIJEK volite sebe baš takve kakvi jeste. Upravo takvi ste predivni i savršeni. Ne obazirite se na loše komentare, one lijepe slušajte .Oni su istina, a sve ostalo je samo nešto što neko krije u sebi .
Ljubav prema sebi je najvažnija ljubav koja postoji.
Ako ne voliš sam sebe kako onda da te drugi vole? Ako sam ukazuješ drugima na svoje mane i nedostatke,kako očekuješ da neko primjećuje ono dobro na i u tebi?
Što se tiče mog putovanja, ono se između ostalog,odnosilo na razvijanju te ljubavi prema sebi.
Uvijek sam bila mirno dijete i nisam nikome odgovarala niti sam se ikad s nekim posvađala.
Šutila sam i trpila u sebi sve što me vrijeđalo . Sad kad sam saznala da sam ja odgovorna za to što me nešto vrijeđa ,spremna sam da to mijenjam. U suštini,postoji par stvari koje me vrijeđaju,mada ja i dalje šutim o tome. Ali ponosno mogu da kažem da sam na veeeliikii dio toga postala imuna. Više me ne vrijeđa mnoogo toga što me prije vrijeđalo.
Kad se samo sjetim da sam na "mrki" pogled mogla da zaplačem ,a sad kad me neko i pogleda "mrko" upitam ga kako je,jel sve ok s njim... Interesantno je kako se odmah izraz lica te osobe promijeni. Tačno vidim da niti jedan taj "mrki" pogled zapravo nije bio upućen lično meni ,već se neko borio u sebi s nečim i ja sam se našla tu kao neko u koga će ta osoba pogledati dok se bori sama sa sobom.
BITI OSJETLJIV- bih ja nazvala manom. Naravno,sasvim je uredu biti osjetljiv na neke stvari,događaje,npr.porodicu ali u granici normale.
Ali biti osjetljiv na svaku sitnicu koja u tom trenutku bas tebi ne odgovara, e to bih nazvala manom.
Sad kad bi me nešto uznemirilo odmah bih tražila razlog tome.
Jučer mi se desila jedna situacija/kontrast koji me uznemirio ,nisam bila sigurna šta tačno osjećam.
I vratilo mi se jedno moje staroo uvjerenje na koje sam bila potpuno zaboravila tako da ga nisam ni mijenjala. Uopšte mi to uvjerenje ne služi,i to sam jučer shvatila,jer dos ad tijekom svog vremena rada na sebi nikad mi se ta emocija nije javila. nisam znala u tom trenutku štaa da radim,emocija me obuzela,u meni je izavala možda nekakvu ljutnju,ljubomoru...pojma nemam,ne mogu definisati taj osjećaj. Pokušala sam da mijenjam fokus, krenula sam izgovarati neke rečenice koje bi mi dizale vibraciju i oraspoložile me,međutim nisam uspjela. Palila sam muziku,okrenula sam kućnim poslovima,ništa!!
Nisam uspjela da se oporavim brzo kako sam to inače radila prije. Onda sam pomislila da možda pokušavam da ignorišem te emocije. I rekla sam sebi "A ne, neću da ignorišem, ne osjećam se dobro zbog te situacije u kojoj sam se zadesila i neću da pokušavam silom da proizvedem neku dobru emociju" I pustila sam da vidim šta će se dešavati dalje. Nisam imala nikakve misli,samo jednostavno se nisam osjećala sretno. Kad bi pokušala o nečemu da mislim,nisam uspijevala,nekako je taj neki osjećaj kružio mojim tijelom,kao da mi je krao svaku lijepu misao,kao da je htio da ostanem bez i jedne misli. Naveče kad su svi zaspali ostali smo tišina i ja . Upalila sam vođenu meditaciju opuštanja i iscjeljivanja. Video traje 25+min ,a ja nisam uspjela da odmeditiram cijelu meditaciju.
ne znam koliko je uspiješno bilo i tih 20min što sam ostala u meditacijskom položaju.
Tokom meditacije tijelom mi je prolazila nekakva struja neki osjećaj totalno ne podnošljiv.Imam potrebu da napinjem i grčim nogu ili ruku ,ili me grč sam hvata.
Meditaciju sam prekinula u 20toj minuti i krenula se zahvaljivati na svemu što mi je tad padalo na pamet i tako sam utonula u san.
Danas je bilo prisutno dosta te emocije od jučer , ali mnogo je bolje nego jučer.
Mnogo bolje se osjećam ,mada još uvijek u jednom trenutku ,kad bi me neko pitao o čemu razmišljam ja bih rekla ni o čemu,,jer zaista nemam nikakvu misao. Dođe i prođe poneka misao ali se ne zadržava.
I nakon svega ovoga, toliku potrebu sam imala da se isplačem,što i jesam. I mnogo mi je lakše nakon toga.Čak sam i shvatila da dugo nisam izgovarala niti meditirala o ljubavi prema sebi. Mislim da mi to fali. Mislim da sam se nekako ,u moru svega ovoga ,malo zapostavila na tom polju.
Sve je onvo i vezano za ljubav prema sebi,ali opet fale mi te neke afirmacije koje su namijenjene baš za lubav prema sebi.
Razmišljala sam baš malo prije nego sam počela da pišem ovaj post, o tome kako mnogi ljudi koje poznajem nisu zadovoljni sobom, i ne vole sebe . Smeta im kakvu kosu imaju,kakvo lice,kakvo tijelo..i slično..
Došla mi je ideja o tome da napišem nekoliko riječi ,ohrabrujućih riječi ,za one koji se iz nekog razloga ne sviđaju sebi.
Ja sam bila nekad osoba koja se nije sviđala sebi, danas to više nisam.
Danas sam sebi najljepša i uopšte me ne zanimaju tuđi komentari na moj izgled,oblačenje,šminku niti bilo šta drugo. Zato bi htjela napisati nešto više o tome ,kao jedan ili više postova o toj temi.
Jednom sam počela takav post da pišem ali sam ga obrisala. zašto,pojma nemam a bio je mnogo dobar,mnogo ohrabrujući za svakoga ko je i jednom pomislio da kod njega nešto ne valja...
Naslov posta "Ljubav prema sebi" ću da ostavim,iako nisam zamislila da će ovaj post biti ovakav kakav je,mislila sam pisati malo moje mišljenje i poneku afirmaciju i upotpuniti to nekim kratkim primjerom,ali neka ostane ovako kako je. I ovako se spominje ljubav prema sebi ,ja je vidim,a vjerujem da i vi iz mojih riječi možete izvući poentu .
Ja vam želim samo još reči da uvijek,u bilo kakvom stanju da se nalazite,UVIJEK volite sebe baš takve kakvi jeste. Upravo takvi ste predivni i savršeni. Ne obazirite se na loše komentare, one lijepe slušajte .Oni su istina, a sve ostalo je samo nešto što neko krije u sebi .
Primjedbe
Objavi komentar